Dragi prijatelji,

Jürgen Habermas, poznati njemački nekršćanski filozof, nedavno je svoje pristalice zapanjio riječima: „kršćanstvo, i ništa drugo, jest konačni temelj slobode, savjesti, ljudskih prava, i demokracije -  ključnih obilježja Zapadne uljudbe. Niti danas nemamo na raspolaganju drugih opcija [osim kršćanstva]. I dalje se hranimo iz toga izvora. Sve drugo je tek poslije-moderno blebetanje.”

 Na tragu ovoga navoda, kao i našega prethodnoga Pisma za Europu, željeli bismo vas ponovno podsjetiti na neke temeljne misli vezane uz duhovni krajolik našega kontinenta.

Zahvaljujemo vam i molimo vas da širite glas o Europi za Krista te vas lijepo pozdravljamo

Vaša bečka ekipa Europe za Krista

 

„Strano tijelo ili korijeni – kršćanstvo u Europi“

(Skraćena verzija nagovora kardinala Christopha Schönborna na „Primanju Svetoga Mihaela“ u Berlinu, 12. rujna 2012.).

 

Štovane dame i gospodo,

leži li pred nama sjajna budućnost?  Pred nama Europljanima, i Europskom Unijom? Ne ukazuju li svi predznaci na neminovnu oluju, na krizu? Hoće li plan europskih integracija biti kadar izdržati postojeće napetosti; napetosti za koje postoje svi izgledi kako će se još povećati? Siguran sam kako ne očekujete od mene odgovor na ta pitanja. Ja ću vam samo pokušati iznijeti neke misli o povezanosti između kršćanstva i europskoga plana.

Ne čini li se kako je na pomolu vrijeme kada će većina europskoga društva kršćanima reći: ne dijelimo vaše vrijednosti. Vi niste dio nas! Nije li kršćanstvo, u međuvremenu, postalo strano tijelo u svjetovnjačkoj Europi? I to isto ono kršćanstvo koje je tako bjelodano tvorilo upravo jedan od korijenâ europskoga identititeta – ili to možda još uvijek jest? Kršćani koji svoju vjeru shvaćaju ozbiljno, sve više bivaju potiskivani na  rub društva. Štoviše, doživljavaju i diskriminaciju! OSCE, sa sjedištem u Beču, uspostavilo je poseban ured za praćenje i dokumentiranje slučajeva takve diskriminacije u svojim zemljama-članicama.  Taj ured ima pune ruke posla!

U sve većem i većem broju područjâ, „uvriježeno“ /tzv. 'mainstream'/ mnijenje kreće se u suprotnome smjeru od kršćanstva. Ako pogledamo proteklih 40 godina, sljedeći se zaključak čini neminovnim: kršćanstvo biva sve više marginalizirano. Smatram ovo posve trijezvenom dijagnozom. Kada je godine 1974. vlada socijalističke stranke pod vodstvom Bruna Kreisky  naumila ozakoniti pobačaj, razvila se velika javna rasprava, koja je dovela do glasovanja u parlamentu i referenduma. Kada ga je novinar upitao smatra li da u Austriji ima ljudi koji neće biti spremni prihvatiti takozvano „krajnje rješenje”, Kreisky je odgovorio: „mogu pretpostaviti kako bi iznimno pobožni ljudi mogli imati poteškoća  prihvatiti to.” Rečenica je, s obzirom na način kako ju je izgovorio, zvučala kao da su posrijedi neki „iznimno neobični“ ljudi. Ne mora nužno biti kako se Kreisky htio izraziti podrugljivo, ali je svakako tako zvučalo. Ishod glasovanja bio je iznimno tijesan: 93 glasova u prilog „krajnjem rješenju“, nasuprot 88 protiv njega. Referendum za zaštitu života uživao je široku potporu, ali je unatoč tome ostao bez učinka. Sve do danas, niti jedna vlada nije uspjela provesti takozvane „popratne mjere”, koje su tada bile obećane u svrhu unaprijeđenja zaštite života. 

Čini mi se još tragičnijim što je Kreisky rekao kako otpor prema pobačaju dolazi od „iznimno pobožnih” ljudi.  Argumenti kojima se služila suprotna strana, a koji jesu, istina, dolazili prvenstveno od kršćana i Crkve,  pod vodstvom kardinala Königa, i koji jesu bili motivirani snažnom vjerom, po svojoj naravi nisu bili primarno vjerski. Posrijedi je, naime, bilo prihvaćanje i zakonska zaštita ljudskoga života. Drugim riječima – bila je riječ o jednome od temeljnih ljudskih prava. Pape Benedikt XVI.  to je nadasve ispravno istakao u svome nagovoru upućenu njemačkome parlamentu (22. rujna 2011.). Kao što je Papa rekao, koji se razlog krije u pozadini činjenice kako se „u posljednjih pola stoljeća dogodila dramatična promjena prilika”? I nastavlja: „Pojam naravnoga zakona danas se smatra napose katoličkim naukom o kojemu nije vrijedno raspravljati izvan okružja katoličke vjere, tako da se čovjek gotovo ustručava uopće i spomenuti ga.”

Počam od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, prilike su se dosljedno razvijale u istome pravcu. Nakon što je pravno odbačena zaštita od samoga začetka života, i kraj je života neizbježno doživio istu sudbinu. Rasprava o eutanaziji širila se europskim zemljama upravo neumoljivom ustrajnošću. Austrija je (zasad) u sretnome položaju s obzirom na činjenicu kako postoji konsenzus između svih stranaka koji se protivi eutanaziji, a promiče načelo hospicijâ. U tom smislu puno dugujemo snažnome svjedočanstvu kardinala Königa, koji je svega nekoliko tjedana pred smrt skovao izreku: „Ljudi trebaju umirati u naručju drugoga, a ne od njegove ruke.” Koliko će se dugo moći održati ovaj konsenzus u Austriji, pod pritiskom prevladavajućega mišljenja u Europi o tome pitanju?

Unutar takva naizgled nezaustavljiva i neizbježna razvoja događajâ, je li kršćanstvo u Europi u neprestanu uzmicanju, nastojeći se neprestano braniti? Predani su kršćani sve više i više u manjini. U različitim etničkim zajednicama, s obzirom na položaje koje zauzimaju, nerijetko ih se zaista i smatra „marginalcima.”

Držim kako ne razmišljamo dovoljno o tome što ta marginalizacija znači za kršćanski identitet u današnjoj svjetovnoj Europi. Koliko daleko može ići politički kompromis koji se opire parlamentarnoj većini? Mjesta za kompromis svakako ima u dobrome dijelu zakonodavstvenoga materijala. No, Papa Benedikt je u njemačkome parlamentu istakao: „u temeljnim zakonodavstvenim pitanjima koja se tiču dostojanstva ljudske osobe, kao i dostojanstva čovječanstva, načelo većine nije dostatno.”

Velika je napast, riječima Svetoga Pavla: „suobličavati se ovome svijetu.” Nedostaje nam, dakle, snage oduprijeti se, ili pak odvažnosti tvoriti alternativu. Pokušaj osiguravanja prostora „kršćanskim vrijednostima” unutar status quo „nauka” svjetovnjačkoga društva obično ne uspijeva, jer je puno toga u Crkvi već do tolike mjere posvjetovnjačeno te se više ne ističe; ne razlikuje od okolnoga sekularnoga svijeta. Isus je rekao: „ako sol obljutavi (…) [n]ije više ni za što(…)” (Mt 5,13). Riječi Pape Benedikt vezane uz „od-svjetovnjačenje” („desekularizaciju“), koje su izazvale puno rasprave, suprotstavljaju se upravo „posvjetovnjačenju” Crkve.

Paradoksalno,  „od-svjetovnjačena” se Crkva uspješnije otvara svijetu u smislu kako je to na umu imao Drugi vatikanski sabor: „Ona se otvara svijetu, ne kako bi ljude privukla instituciji koja i sama ima pretenzije za vlašću, već kako bi ljude privela k sebi, da bi i mogla povesti Bogu.”

To „od-svjetovnjačenje”  svakako ne podrazumijeva povlačenje od svih institucionalnih vidova kršćanstva, već više postizanje većega stupnja slobode  za samu njegovu suštinu: Evanđelje i evanđeosko svjedočanstvo. Upravo u svjetovnjačkome društvu vjernik mora iskoristiti slobodu izražavanja vlastitih uvjerenja. Pritom, međutim, ne smije otići niti u samosažaljenje, niti u preuzetnost.

No, kao što znademo, djela svjedoče daleko uvjerljivije od riječi. Možda bismo se mi kršćani trebali većma pouzdati u velikodušna djela vjere, oslobođena svakog interesa. Ona, naime, nerijetko mogu postići daleko više negoli čak i značajne zakonodavstvene mjere. Gotovo nitko u posljednjim desetljećima nije bio snažniji svjedok od Majke Terezije iz Kalkute. U duboko bolnoj bitci za zaštitu života, ona je pronašla jedini uvjerljivi odgovor: „Ne ubijajte ih! Dajte ih meni!”

Strano tijelo, ili korijeni Europe: kršćanstvo. Ne sadrže li mnoge svjetovnjačke kritike upućene kršćanstvu ujedno i skrivenu čežnju za istinski vjerodostojnom, življenom kršćanskom vjerom? Potajice znamo, bili vjernici ili ne, kako održivi korijeni Europe leže jedino tu. Sasvim se sigurno približavamo tome istinskome, ali i pomalo zamrlome, kršćanstvu, ali to ima svoju cijenu: naše obraćenje. Ono, pak, traje čitav život.

Zahvaljujem vam na pozornosti.

 

A service by www.europe4christ.net