Dragi prijatelji, braćo i sestre kršćani Europe,

u nastavku slijedi sažetak poglavlja nazvana “Živjeti s istinom: poslanje kršćanâ u Novome svjetskome poretku” nadbiskupa Charles Chaputa, iz knjige „Izlazak iz slijepe ulice. Vodič za kršćane u javnome govoru“, u izdanju Kairos Publications iz Beča.

U svome prilogu toj knjizi, nadbiskup Denvera objašnjava zbog čega odjeljivanje Crkve od države ne znači istovremeno i radikalno posvjetovnjačenje javnoga života.

U nastavku slijedi sažetak njegova članka, dok članak u cjelini možete pronaći ovdje.

Hvala vam što se zauzimate za kršćansku Europu i molite s nama!

Vaša ekipa Europe za Krista!

 

Demokracija nasuprot relativizmu: zbog čega radikalno svjetovnjaštvo predstavlja prijetnju našemu društvu?

Autor: nadbiskup Charles Chaput

Dvije najveće laži koje danas postoje na svijetu jesu kako je kršćanstvo odigralo razmjerno malu ulogu u razvoju Zapada te kako se zapadnjačke vrijednosti i ustanove mogu održati bez utemeljenosti u kršćanska ćudoredna načela. Zapadnu je uljudbu nemoguće razumjeti bez 20 stoljeća kršćanskoga okružja unutar kojega se razvila. Narod koji ne poznaje vlastitu povijest, ne poznaje niti sebe sama. Ljudima koji zaboravljaju tko su, lako se može manipulirati. Naša su društva kršćanska po svome rođenju te njihov opstanak ovisi o preživljavanju kršćanskih vrijednosti. Naša se suštinska načela, kao i političke ustanove, u velikoj mjeri temelje na ćudoređu Evanđelja, kršćanskome viđenju čovjeka i vlasti te dostojanstvu ljudske osobe. Ukloni li se Krist, nestaje jedini siguran temelj naših vrijednosti, ustanova, i načina življenja. Danas se povijest Crkve i naslijeđe zapadnoga kršćanstva odbacuju. No, ravnodušnošću prema vlastitoj kršćanskoj prošlosti nimalo ne doprinosimo sadašnjoj obrani svojih vrijednosti i ustanova.

Relativizam je danas „svjetovna“ religija i javna filozofija Zapada. S obzirom na pluralizam suvremenoga svijeta, društva žele ustvrditi kako niti jedan pojedinac, niti pak skupina, nema monopol na istinu te kako sve kulture i religije valja smatrati jednako vrijednima. Međutim, u praksi, uviđamo kako bez vjerovanja u čvrsta ćudoredna načela i onostrane istine, naše se političke institucije i jezik promeću u sredstva u službi novoga barbarstva. U ime tolerancije, podnositi nam je najokrutniju netoleranciju. Uvažavanje drugih kultura odjednom zahtijeva otpisivanje naše vlastite. Nauk “živi i pusti živjeti” opravdava življenje jakih na račun slabih. Pobačaj, čedomorstvo i eutanazija, istraživanje embrija i napast eugenike, idu za uklanjanjem slabih, invalidnih, kao i onih koji su stari i bolesni. Bez utemeljenosti u Bogu, odnosno, istini koja nas sve nadilazi, naše demokratske institucije mogu vrlo lako postati oružje protiv slabih, kao i protiv našega vlastitoga ljudskoga dostojanstva. Ljudska prava dolaze od Boga te bi država trebala postojati kako bi štitila prava čovjeka i promicala njegov napredak, no ona nikada ne može biti ujedno i ishodištem tih prava. Ako bilo koja država sebi prisvoji tu moć, čak se i demokracija može prometnuti u totalitarizam, kada volja moćnih i jakih oblikuje zakon kojim će se ukloniti slabi.

Kršćanska uvjerenja koja najviše smetaju svjetovnjačkome Zapadu odnose se na pobačaj, spolnost te brak između muškarca i žene. Navedena uvjerenja izražavaju istinu o ljudskoj plodnosti, smislu i sudbini. Navedene su istine pogubne po svijet koji nas želi uvjeriti kako Bog nije potreban te kako ljudski život nema sebi svojstvenu narav, niti pak smisao. To je kultura smrti. Stoga Crkvu valja napadati i kažnjavati, jer brani život te je se stoga doživljava kao najizrazitijeg i najopasnijeg nevjernika u novi svjetski poredak. Crkva je pozvana biti zajednica vjernika koja pruža otpor. Stvari moramo nazvati njihovim pravim imenom. Valja nam se boriti protiv zla koje prepoznajemo. Moramo istinski vjerovati u ono što tvrdimo kako vjerujemo. Potom to moramo potvrditi svjedočanstvom života. Uvjereni u istine Vjerovanja, trebamo gorljivo po tim istinama živjeti, po njima ljubiti, i braniti ih, pa i po cijenu vlastite nelagode i trpljenja. Poruka 20. stoljeća glasi kako Božja milost nikada ne može biti jeftina. Bog u kojega vjerujemo toliko je ljubio svijet te je poslao Svoga jedinorođenoga Sina neka trpi i umre za taj svijet. On od nas traži živjeti isti odvažan, žrtveni obrazac življenja što nam ga je Isus Krist pokazao.

Slobodni ljudi, što kršćani svakako jesu, ne mogu ostati slobodni bez vjere, kao niti bez krjeposti što ih vjera utvrđuje. Odvajanje Crkve od države ne znači radikalno posvjetovnjačenje javnoga života. Izraz “sloboda bogoštovlja” poprilično je restriktivna zamisao, koja se danas često koristi. Ali, naši utemeljitelji nisu imali namjeru isključiti religiju iz javnih pitanja. Željeli su građanima zajamčiti slobodu živjeti svoju vjeru javno i životno te svoja vjerska uvjerenja ugraditi u podizanje pravednoga društva. Vjerska sloboda uključuje pravo na propovijedanje, poučavanje, okupljanje, organiziranje te javno uključenje u društvo i njegova pitanja, i kao pojedinci, i združeni u vjerske zajednice. To je ono što podrazumijeva “slobodno prakticiranje” vjere.