svibanj 2010

Dragi prijatelji,

Skrećemo vam pozornost na tekst koji je bio jako dobro prihvaćen od mnogih. Donosimo izvatke iz govora što ga je nadbiskup grada Denvera Charles Chaput održao 1. ožujka 2010. na Baptističkome sveučilištu u Houstonu.

Vaša ekipa Europe za Krista

 

- * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * -

 

“Prava je kršćanska vjera redovito osobna, ali nikada privatna.”*

Naša je večerašnja tema poziv kršćana u […] javnome životu. To je poprilično široko područje. Toliko široko te sam o njemu napisao čitavu knjigu. Večeras se želim posebno usredotočiti na ulogu kršćana u građanskome i političkome životu naše zemlje. Ključ našega razmatranja bit će riječ “poziv.” Ona dolazi iz latinske riječi "vocare," što znači upravo “pozvati.” Kršćani vjeruju kako nas Bog svakoga pojedinoga, kao i sve skupa kao zajednicu vjernika, pozivlje upoznati Ga, uzljubiti, i služiti Mu u našem svakodnevnom životu.

No, to nije sve. Ujedno nas i poziva sve narode učiniti Njegovim učenicima. To znači kako nam je dužnost propovijedati Isusa Krista. Naše je poslanje s drugima podijeliti Njegovo Evanđelje istine, milosrđa, pravde i ljubavi. To su riječi poslanja; riječi djelovanja. Nisu podložne izboru. Imaju praktične posljedice na naš način razmišljanja, govorenja, vršenja odabira i općenito življenja, i to ne samo kod kuće, već i na javnome planu. Istinska je kršćanska vjera redovito osobna, ali nikada privatna.

Kako bi trebao izgledati istinski kršćanski pristup politici? John Courtney Murray, isusovački znanstvenik koji je snažno progovorio o dostojanstvu američke demokracije i vjerske slobode, jednom je napisao: “Duh Sveti ne silazi u Grad čovječji u obličju golubice. On dolazi jedino u beskrajno snažnome duhu pravde i ljubavi što prebiva u čovjeku Grada, u laiku”.

Evo što to znači: bit kršćanstva, niti pak njegov pretežit dio, nije u politici. Njegova je bit živjeti i s drugima dijeliti ljubav Božju. A, kršćanski politički angažman, kada do njega dođe, nikada nije prvenstvena zadaća klera. To djelo pripada vjernicima laicima koji dokraja žive u svijetu. Kršćanska vjera nije niz etičnih pravila, niti pak doktrinâ. Ona nije skupina teorija o društvenoj i gospodarskoj pravdi. Sve te stvari imaju svoje mjesto. Sve one mogu biti važne. No, kršćanski život započinje u odnosu s Isusom Kristom i donosi plod po pravdi, milosrđu i ljubavi što ih drugima iskazujemo poradi toga odnosa.

Isus je rekao: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci" (Mt 22,37-40). To je kušnja naše vjere te je, bez žarke ljubavi prema Isusu Kristu u srcima, koja nam mijenja život, kršćanstvo tek riječ i legenda. Odnosi imaju posljedice. Oženjen se čovjek obvezuje na stanovite postupke i načine ponašanja, bez obzira na cijenu, iz ljubavi prema svojoj supruzi. Isto je i s našim odnosom prema Bogu. Svoju vjeru trebamo živjeti i djelima dokazivati, ne samo u osobnome i obiteljskome životu, već također i na polju javnosti. Radi toga kršćani kao pojedinci i Crkva kao zajednica vjernih prihvaćaju politički poredak kao obvezu što proizlazi iz Riječi Božje. Ljudski nas zakoni ne samo upravljaju, već i poučavaju te oblikuju; ljudska je politika vršenje moći – što znači kako i jedno i drugo posjeduje moralne implikacije što ih kršćanin ne može zanemariti, ukoliko želi ostati vjeran svome pozivu biti svjetlost svijeta (Mt 5,14-16).

* Izvorni naslov glasi: POZIV KRŠĆANA U JAVNOME ŽIVOTU AMERIKE