Razumije se kako ateistično nastrojen roditelj može smatrati kako križ u učionici predstavlja stanovito nasilje nad njegovim djetetom. No, to je neizbježno. I mene može smetati kada u poštanskome uredu naiđem na fotografiju austrijskoga predsjednika vlade za koga nisam glasovao. Ili, kada na putu do jaslica u kojima se nalazi moja kćer gledam plakate koji mi govore kako i ja sufinanciram grad Beč. Utjecaj, ideološki signali, vizualno prisustvo - među ostalime i spolno diskriminacijsko – uvijek će biti posvuda prisutno. Jedino je pitanje na koji način i s kakvim sadržajem . Država tu treba intervenirati tek vrlo umjereno. Ako to i učini, to svakako ne smije biti putem zabrana koje vjeru zatvaraju u geto. Križ je danas manje no ikada znak ograničenja; on je, naprotiv, znak identiteta i zajedništva Europe. Stoga nije nedostajao samo spomenutome kardinalu u bolničkoj sobi bivše Jugoslavije. Jednako bi tako nedostajao i meni, ali i prijateljima koji su se udaljili od Crkve: na planinskim vrhuncima švicarskih alpa, na vrhovima burgundskih crkava i kolima hitne pomoći. Za kršćanina je križ iskaz i otajstvo. No, za Europu je on najuspješniji i najbolji logo svih vremena te treba ostati vidljiv.